
SELO JEDNOG ČOVJEKA
SEMAAN BIL DAY’IA
09.12. SRIJEDA 19:00 H
2008; Libanon; 86’
REŽIJA: Simon El Habre SCENARIJ: Simon El Habre FOTOGRAFIJA: Bassem Fayad, Marc Karam MONTAŽA: Simon El Habre PRODUKCIJA: Beirut DC
Jedan od zapaženijih dokumentaraca ove godine prikazuje život naoko stran i nerazumljiv, sve dok se ne prisjetimo da je život u stilu “jedan čovjek, jedno selo” realnost nastala u jugoslavenskim ratovima 90-ih. Redatelj tijekom godine dana snima život svog strica Semaana koji se odlučio na povratak u rodno selo, negdje u libanonskom gorju. Usamljenički život prekinut je rijetkim posjetima rodbine i bivših sumještana koji dolaze u poljske radove. No, više od dokumentiranja svakidašnjice životnog stila koji sve brže nestaje i koji je po sebi neka vrsta kurioziteta, Simona El Habrea zanima želja koja je njegova strica nagnala da se vrati.
A jednom kad se ta neizrečena želja ili potreba izgovori, shvaćamo da se ne radi o intimističkoj obiteljskoj kronici niti o izricanju istine o bolnome građanskom ratu koji je uništio zemlju i narode, već o ljepoti toga da se ustraje uprkos svemu.

ŽALBA
SHANGFANG
09.12. SRIJEDA 21:00 H
2009; Kina/Švicarska/Velika Britanija/Francuska/Belgija/Finska; 123’
REŽIJA: Zhao Liang SCENARIJ: Zhao Liang FOTOGRAFIJA: Zhao Liang MONTAŽA: Shun Zi, Bruno Barwise PRODUKCIJA: Shadows, Arte, BBC Storyville, CNC, Ina DPE, RTBF, TSR, YLE TV1 DISTRIBUCIJA: Ina
Od 1996. do pred sam početak Olimpijskih igara u Beijingu, Zhao Liang snimao je “peticionare”, ljude koji iz svih dijelova Kine dolaze u glavni grad da bi se požalili, predali peticiju protiv neke nepravde lokalnih vlasti. Procesi (kafkijanski čak više od Kafkinih) traju neodređeno dugo, papirići s potvrdama se gomilaju, a peticionari stvaraju svoj svijet, čitavo naselje u blizini južnoga beijinškog kolodvora, nedaleko od ureda za pritužbe. Seljaci izbačeni sa zemlje, radnici propalih tvornica, obitelji poginulih rudara koje nisu dobile odštetu, kooperanti koji nisu dobili naknadu – niti jedna žrtva ubrzanog kineskog razvoja po svaku cijenu ne nedostaje. A ne nedostaju ni nasilnici koje lokalne vlasti šalju za njima ne bi li spriječili žalbe i koji pritom ne prezaju od otvorenog fizičkog nasilja. Ne nedostaje ni birokratski “zamak”, utvrda formalno slobodnog i narodnog poretka čiji je jedini zadatak da se nikada ništa ne riješi.
Najfantastičnije i možda najnevjerojatnije jest to da je, usprkos bijedi, usprkos nasilju, usprkos krajnje nehumanim uvjetima života i tretmanu vlasti, većina intervjuiranih u filmu i dalje odlučna da svoj “slučaj” iznesu, da dobiju “pravdu”, da se nešto promijeni. Na trenutke mučan, na trenutke možda i etički upitan, na trenutke iznimno hrabar, na trenutke patetičan, ovaj film kao rijetko koji progovara o mračnoj, drugoj strani velike i moćne Kine u usponu. No ne samo o tome. Prisjetimo li se primjerice Kreljina “Papirnata rata” – ili jednostavno pročitavši dnevne novine – ne možemo ne zapitati se je li i koliko “kod nas” uistinu drugačije.