LEPTIRI NEMAJU SJEĆANJA
WALANG ALAALA ANG MGA PARU-PARO
11.12. PETAK 18:00 H
2009; Filipini/Koreja; 56’
REŽIJA: Lav Diaz PRODUKCIJA: Jeonju International Film Festival
Na malom otoku udaljenom od središnjeg filipinskog otočja život je težak, posebno otkako je međunarodna kompanija zatvorila rudnik zlata. Kontradiktorna priroda napretka dovela je do ekološke katastrofe, a filipinsko društvo teško se nosi s time. Ferding, Santos i Willy ne rade ništa osim što piju i prisjećaju se vremena kada je rudnik radio, kada su svi bili imućni, kada je život bio lak. Prošlo vrijeme njihova je sadašnjost. Kći jednog od direktora rudnika, Kanađanka filipinskog podrijetla, pojavljuje se nakon više od deset godina s fotoaparatom koji ne ispušta iz ruke, mobitelom koji nema signala i gotovo nasilnom željom za druženjem s nekadašnjim dječjim prijateljima. Potraga za prošlim vremenom njezina je opsesija. Prošlo vrijeme trojice muškaraca stvarno je, iako bi (možda) bilo bolje da ga nema, njezino prošlo vrijeme ne postoji, iako bi (možda) bilo bolje da ga ima. Sukob dvaju (traženja) prošlih vremena sukob je svih suprotnosti filipinskog društva koji neizbježno završava u (anti)klimaksu. “Leptiri” nisu najkraći Diazov film (prošlogodišnji “Purgatorij” traje samo 16 minuta), ali svaki kratki film majstora esktremno dugih filmova posebna je prigoda.
POSLJEDNJI PODVIG DIVERZANTA OBLAKA
11.12. PETAK 19:00 H
1978; Hrvatska; 108’
REŽIJA: Vatroslav Mimica SCENARIJ: Vatroslav Mimica FOTOGRAFIJA: Božidar Nikolić MONTAŽA: Vuksan Lukovac ULOGE: Pavle Vujisić, Slavica Jukić, Miki Manojlović, Ratko Buljan, Ivica Pajer, Ratko Hercigonja, Jagoda Kaloper, Martina Nemet PRODUKCIJA: Jadran film, Croatia film
Stari komunist Josip Crnković zvan Oblak, nekadašnji španjolski borac i sudionik partizanskog pokreta, dolazi u sukob s razmaženom nogometnom zvijezdom Slikom i njegovim menadžerom. Uskoro počinje primati prijetnje da će njegova stara kućica, u kojoj živi sa suprugom, biti srušena, a da će na njenu mjestu biti izgrađen neboder. Oblak, koji je sve više razočaran tržišnim smjerom u kojem se kreće socijalističko društvo za koje se borio, odluči se suprotstaviti moćnicima…
Iz današnje perspektive, film snimljen krajem sedamdesetih može se lako svrstati unutar tada izraženog trenda kojega je možda najpoznatiji primjer Hadžićev “Novinar”. Propitivanje društvene stvarnosti, razotkrivanje problema ispod javno proklamiranog “savršenog” društva, kritika birokratskih i tehnomenadžerskih tendencija, ukazivanje na krutost i monolitnost partijskih dogmi, prvi put nakon Drugog svjetskog rata ozbiljno, javno, jasno i glasno postavljeno pitanje “zar smo se za to borili?” – sve je to više ili manje, decidirano ili natuknuto, prisutno i u “Oblaku”.
Međutim, ono što ga čini specifičnim nije samo pitanje socijalizma, nije samo pitanje (izdaje) revolucije, nije na kraju krajeva ni samo pitanje “malog čovjeka” u borbi protiv sistema. Mimica progovara o onome o čemu je Marcuse pisao – kako se sloboda, slobodno društvo slobodnih pojedinaca (ili makar njihovo obećanje), ako nema stalnog angažmana, ako se odlučivanje prepušta drugima (“demokratski izabranim predstavnicima” ili “avangardi radničke klase”, sasvim je svejedno), nužno pretvara u uhodanu, konformističku neslobodu koja na kraju uvijek vodi samo i jedino do propasti. I slobode, i društva, i pojedinca.
JERICHOW
11.12. PETAK 21:00 H
2008; Njemačka; 93’
REŽIJA: Christian Petzold SCENARIJ: Christian Petzold FOTOGRAFIJA: Hans Fromm MONTAŽA: Bettina Böhler ULOGE: Benno Fürmann, Nina Hoss, Hilmi Sözer PRODUKCIJA: Schramm Film Koerner & Weber DISTRIBUCIJA: Piffl Medien
Tijekom posljednjeg desetljeća u Njemačkoj se posebno ističe grupa redatelja koju se skupno naziva tzv. Berlinskom školom. Uza sve autorske razlike, povezuje ih određena oporost i poetičnost filmskog izričaja koja se i od domaće, njemačke mainstream kinematografije razlikuje toliko da redatelji kao što su Angela Schanelec, Thomas Arslan, Ulrich Köhler ili Christian Petzold tek marginalno uživaju zasluženi status u vlastitoj sredini, pobirući pohvale uglavnom internacionalne kritike i na festivalima. “Jerichow” Christiana Petzolda posljednji je u nizu njegovih filmova koji za predložak uzimaju neki od poznatih sižea iz povijesti filma. U “Jerichowu”, gdje Petzold iznova surađuje s Harunom Farockim kao savjetnikom za dramaturgiju, radi se o adaptaciji romana Jamesa M. Caina “Poštar uvijek zvoni dvaput”.
Poznatu priču o ljubavnom trokutu i umorstvu redatelj smješta u njemačku provinciju na Istoku, u današnje vrijeme. Thomas, koji se u Jerichow vraća iz vojne misije u Afganistanu, susreće Alija, poduzetnika koji vodi turske zalogajnice po selima. A sreće i Lauru, Alijevu suprugu, u koju se u hipu zaljubljuje.
Petzold s jedne strane snima fantomska djela, tj. naslove što žive od kompleksnog dijaloga s vlastitim filmskim predloškom koji ih opsjeda kao sablast, no s druge su strane Petzoldovi filmovi izvrstan primjer kako se još uvijek može filmski dokumentirati sva zakučastost suvremenog života, i to na mikrorazini. Slično Farockom, koji u svojim dokumentarističkim montažama život u kapitalističkom okruženju izlaže nenametljivo i precizno na razini sitnih gesti, i kod Petzolda je riječ ponajprije o jednoj estetici sa zadrškom, ali s tim pogubnijim naknadnim učinkom.