Dokumentarno-igrani film prati tri žene kroz različite faze emocionalnog zlostavljanja u partnerskom odnosu. One su te koje vode svoj život, sve dok on ne sjedne na vozačko sjedalo i polako preuzme kontrolu. Kroz njihove ispovijesti i metaforu automobila, film istražuje mehanizme psihičkog nasilja — kontrolu, manipulaciju, izolaciju, izluđivanje i gubitak sebe.
Film se fokusira na ono što se često ne prepoznaje kao nasilje: riječi, geste i obrasce ponašanja koji se odvijaju iza zatvorenih vrata i koji s vremenom postaju uobičajeni. Kroz tri paralelne priče, film otvara prostor za prepoznavanje, empatiju i razgovor te nastoji osvijestiti problem emocionalnog nasilja, kao i pokazati da pomoć i izlaz postoje.
Film nastaje u zajedničkoj produkciji udruga SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava i Filmaktiv, a režiju potpisuju Ana Trobec, Mirela Džafić i Mirna Unuk, koja je ujedno i autorica scenarija.
Inspiriran stvarnim iskustvima žena koje su potražile pomoć u udruzi SOS Rijeka, film kroz tri paralelne priče prati žene u različitim fazama emocionalnog zlostavljanja. U fokusu su suptilni, često nevidljivi oblici nasilja — kontrola, manipulacija, izolacija i prisilna kontrola — koji se odvijaju iza zatvorenih vrata i koje je iznimno teško prepoznati, čak i onima koji ih proživljavaju.
Središnji motiv filma utjelovljen je u snažnoj vizualnoj metafori: svaka žena upravlja vlastitim automobilom — sve dok muškarac ne sjedne na vozačko mjesto i postupno ne preuzme kontrolu. Automobil kao zatvoren prostor postaje simbol odnosa iz kojeg nije lako izaći, osobito dok „vožnja“ traje.
Dodatnu težinu priči daje odluka autorica da isti muški lik prolazi kroz sve tri priče, naglašavajući kako se obrasci nasilja ponavljaju, neovisno o kontekstu ili osobi.
Posebna pažnja posvećena je autentičnosti i odgovornom pristupu temi. U proces nastanka od samog početka bile su uključene stručnjakinje iz SOS Rijeka, kao i žene koje su preživjele nasilje, čija iskustva čine okosnicu filma. Značajnu ulogu imala je Lorena Zec, psihologinja i voditeljica Savjetovališta za žrtve partnerskog i seksualnog nasilja, koja je osigurala sigurno okruženje za žene čija su iskustva poslužila kao inspiracija.
„Pristupiti temi partnerskog nasilja kroz prizmu umjetnosti uvijek je zahtjevno i lako može skliznuti u površnost, patetiku ili senzacionalizam. No uz stvarni angažman i odgovornost, umjetnost može biti snažan način da se čuje glas žena koje su preživjele nasilje, ali i da se šira javnost senzibilizira i educira“, ističu iz SOS Rijeka.
Naslov filma referira se na jednu od najčešćih manipulativnih rečenica u nasilnim odnosima: „Ja to radim za tvoje dobro.“ Upravo kroz takvo izvrnuto opravdavanje nasilja, počinitelj se postavlja kao moralni autoritet, prikrivajući kontrolu brigom, ljubavlju i zaštitom.
Uloge u filmu tumače članice riječkog Kolektiva Igralke — Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić — uz glumce Denija Sankovića i Dorijana Semenčića, dok fotografiju i montažu potpisuje Bela Bračko-Milešević. Izvršna producentica je Valentina Botica, a film je realiziran uz potporu Grada Rijeke i Hrvatskog audiovizualnog centra.
Autorice naglašavaju kako je cilj filma višestruk: ne samo umjetnički, već i edukativni i društveno angažiran. Film želi pomoći u prepoznavanju emocionalnog nasilja, potaknuti razgovor i razbiti uvriježene mitove — osobito pitanje koje se prečesto postavlja žrtvama: „Zašto nije otišla?“
„Najvažnije nam je bilo pokazati da postoji nada, da postoji izlaz i svjetlo na kraju tunela. Žene nisu krive što su ostale u takvim odnosima — da su mogle, otišle bi“, poručuje Mirela Džafić.
Za one koji su proživjeli slična iskustva, film može biti prostor prepoznavanja i osjećaja manje usamljenosti. Za one kojima se prikazane situacije čine nevjerojatnima, može biti poziv na razumijevanje i podršku — da otvore oči i pruže ruku onima kojima je potrebna pomoć.
Premijera filma održana je 24. ožujka u Art-kinu Croatia, a film je bio opremljen inkluzivnim titlovima i prijevodom na hrvatski znakovni jezik u sklopu projekta „Film svima“, čime je prilagođen osobama s oštećenjem sluha. Projekciji je prethodila glazbena točka Martine Majerle s pjesmom ‘Jutra rano gren’.
Fotografije s premijere: Marin Ćuk Vernek
