Jučer je u Zagrebu i Rijeci istovremeno počeo Festival filmova o ljudskim pravima. U riječkom Art-kinu prikazani su “Nasljednici” i “Na kraju dolaze turisti”.
Danas su na programu Festivala dva iznimna ostvarenja – Iz ljubavi prema narodu i Il divo.
18:00 Iz ljubavi prema narodu – Eyal Sivan
Major S. radio je u istočnjonjemačkoj tajnoj policiji STASI više od dvadeset godina. Iz ljubavi, kako sam kaže. Ljubavi prema narodu. Povjerenje je dobro, kontrola je bolja. Ranije neobjavljeni arhivski materijali STASI-ja, osnova su ovoga filma. Materijali su to koji pokazuju poražavajuću sliku policijske države in extremo i opresivnog aparata koji je bio ovlašten da u tajnosti osigurava poredak. Željeli smo promatrati čitavu državu. Major S., nakon pada berlinskog zida, u veljači 1990. prolazi kroz svoje nekadašnje urede, sada napuštene i prazne. Nesigurnost za vlastitu budućnost, mogućnost progona ili utamničenja za njega nisu toliko poražavajući, koliko je to rušenje jednoga monstruoznog, ali i pomalo veličanstvenog sna – totalne kontrole. Nismo mogli dopustiti lijenost u tvornicama ili smeće na cesti.Glas koji čita njegove memoare, napisane u zadnjim danima službe, paralelno s padom Zida, povrh gotovo nevjerojatnih arhivskih snimaka pun je neshvaćanja, molbe za razumijevanje za sustav kojemu je odano i slijepo služio. Sustav koji je volio svoj narod do boli. Bukvalno do boli.Iako je Eyal Sivan više puta naglasio da ga bivši istočnonjemački sustav zanima prvenstveno kao model kroz koji promatra izraelsku državu, nije teško otići korak dalje (što uostalom i sam čini u prvim scenama filma) i uvidjeti da se radi o daleko univerzalnijem i na mnoge dijelove svijeta primjenjivom principu vladanja. Da se zlo režima, kako je to ustvrdio još Ionesco u tekstu povodom Staljinove smrti, ne nalazi u ekstremistima već u normalnosti mainstrema, u „običnim“ ljudima koji, istina, možda na kraju i (za)mrze, ali to uvijek čine iz ljubavi i poslušnosti.
20:00 Il divo – Paolo Sorrentino
Kronika političkog i životnog puta bivšeg premijera Italije, Giulia Andreottija, od 1947. kada je prvi puta ušao u Parlament do skandalâ i pada kršćanskih demokrata 44 godine kasnije za Paola Sorrentina prilika je i za preispitivanje (političke) povijesti poslijeratne Italije. Poput izvježbanoga psa tragača, Sorentino niže skandale, političke intrige, polulegalne i ilegalne aktivnosti političara sve do eksplikacije povezanosti desnice s organiziranim kriminalom i niza političkih ubojstava. Međutim, za razliku od donekle sličnoga i komercijalno uspješnijega poduhvata Michaela Moora, Il Divo je daleko bolji.Andreotti se u iznimnoj izvedbi Tonija Servilla pretvara od „tek“ jednog od imena u složenoj i često naizgled kaotičnoj talijanskoj političkoj i ekonomskoj sceni – objašnjenjem čijih protagonista film i započinje – u jednog od ključnih aktera sprege organiziranoga kriminala i politike. Mirni, pasivni, naizgled dobroćudni – ako ne i prostodušni – poznati političar prokazuje se kao opak, beskrupolozni sudionik gotovo svakog zamislivog zločina. Vještom kamerom i majstorskom rasvjetom probija se slika facijalne nepokretnosti i otkriva apsolutna sigurnost i nepokolebljivost u osvajanje i ostajanje na vlasti.Iako prikazuje čitav put u prisvajanju moći „Belzebuba“, kako su između ostaloga zvali Andreottija, Il Divo se najvećim dijelom fokusira na posljednji od njegovih mandata i proces koji se vodio protiv njega zbog povezanosti s Mafijom. Andreotti je službeno slobođen optužbi, dok je u javnosti ostalo vrlo malo sumnje u njihovu istinitost, a Sorrentino ih uopće nema. Da bi odagnao i eventualno preostale tračke, to dokazuje i završnim kadrovima kojima primjereno odzvanja glazba (kao i kroz čitav film, gotovo savršeno odabrana) hita iz 1982 „Da Da Da“.(op. titula Il divo dolazi od “Divo Giulio”, talijanskog prijevoda “Divus Iulius”, izraza kojime je opisivan Julije Cezar. “Divo” se prevodi kao “božanski”, a referira se na Cezarovu moć i navodno nezemaljsko podrijetlo)