Od utorka 8. do subote 12. prosinca u Art-kinu Croatia ugošćujemo Festival filmova o ljudskim pravima. U suradnji s Multimedijalnim institutom i Udruženjem za razvoj kulture, donosimo deset sjajnih filmova koji progovaraju o socijalnim problemima današnjice, od Filipina do SAD-a, od Poljske i Hrvatske do Etiopije.
Ulaz na sve projekcije je slobodan.
Dobrodošli!
Organizatori: Filmaktiv Multumedijalni institut i Udruženje za razvoj kulture
BIJELI MATERIJAL
WHITE MATERIAL
08.12. UTORAK 20:00 H

2009; Francuska; 100’
REŽIJA: Claire Denis SCENARIJ: Claire Denis, Marie N’Diaye FOTOGRAFIJA: Yves Cape MONTAŽA: Guy Lecorne ULOGE: Isabelle 
Huppert, Isaach De Bankolé, Christopher Lambert, Nicolas Duvauchelle, William Nadylam, Ali Barkai PRODUKCIJA: Why Not Productions DISTRIBUCIJA: Wild Bunch Distribution


 Iako među najmanje citiranima, scene susreta i razgovora kapetana Willarda i njegovih suputnika s francuskim “kolonijalistima” u “Apokalipsi danas” među najsnažnijim su Coppolinim komentarima o odnosu Indokine i Zapada. Ali i o odnosima unutar obitelji. O odnosima među “starosjediocima” i “došljacima”. O odnosima koji imaju dugu zajedničku prošlost i o odnosima koji imaju burnu i nasilnu sadašnjost. O odnosima koji se upravo radikalno i nepovratno transformiraju. O odnosima koji nikada više neće biti isti. Zamislite taj segment, tu priču prebačenu u Afriku, zamislite da nema Willarda već samo francuske obitelji i zamislite da je glava obitelji žena. Ostavite u njoj sve probleme koje je obitelj de Marais otvorila i dodajte nekoliko novih. To je izlazna situacija “Bijelog materijala” (pejorativnog, uvredljivog termina koji označava bijelce u Africi početkom ovog milenija). 
Obitelj de Vials plantažeri su kave, no, kao i de Maraisi kod Coppole, daleko su od idilične obitelji i zapravo su u stanju raspada. Ali u raspadu je i sve oko njih: građanski je rat, zapravo kaotično stanje koje proizvode i održavaju lokalni gospodari rata. Kolaps je društvenog sustava u kojem se djeca izravno iz zatvorenih škola regrutiraju u okrutne ubojice, u kojem se lokalni moćnici pouzdaju u svoje male plaćeničke vojske ne bi li zaštitili sumnjivo stečenu, nekada bjelačku, imovinu, i u kojem, kako se uz reggae stalno čuje na radiju, “pobunjenici dolaze” (ili to, po tko zna koji put, “barbari” dolaze?).
Claire Denise stvorila je hektički snažan, višestruko provokativan i povremeno mučan film o rasnoj i obiteljskoj dinamici, o pitanju pripadanja i izgubljenosti koji istovremeno frustrira i prosvjetljuje.

SELO JEDNOG ČOVJEKA

SEMAAN BIL DAY’IA
 
09.12. SRIJEDA 19:00 H
2008; Libanon; 86’

REŽIJA: Simon El Habre SCENARIJ: Simon El Habre FOTOGRAFIJA: Bassem Fayad, Marc Karam MONTAŽA: Simon El Habre PRODUKCIJA: Beirut DC

Jedan od zapaženijih dokumentaraca ove godine prikazuje život naoko stran i nerazumljiv, sve dok se ne prisjetimo da je život u stilu “jedan čovjek, jedno selo” realnost nastala u jugoslavenskim ratovima 90-ih.
Redatelj tijekom godine dana snima život svog strica Semaana koji se odlučio na povratak u rodno selo, negdje u libanonskom gorju. Usamljenički život prekinut je rijetkim posjetima rodbine i bivših sumještana koji dolaze u poljske radove. No, više od dokumentiranja svakidašnjice životnog stila koji sve brže nestaje i koji je po sebi neka vrsta kurioziteta, Simona El Habrea zanima želja koja je njegova strica nagnala da se vrati. 
A jednom kad se ta neizrečena želja ili potreba izgovori, shvaćamo da se ne radi o intimističkoj obiteljskoj kronici niti o izricanju istine o bolnome građanskom ratu koji je uništio zemlju i narode, već o ljepoti toga da se ustraje uprkos svemu.

ŽALBA

SHANGFANG

09.12. SRIJEDA 21:00 H
2009; Kina/Švicarska/Velika Britanija/Francuska/Belgija/Finska; 123’

REŽIJA: Zhao Liang SCENARIJ: Zhao Liang FOTOGRAFIJA: Zhao Liang MONTAŽA: Shun Zi, Bruno Barwise PRODUKCIJA: Shadows, Arte, BBC Storyville, CNC, Ina DPE, RTBF, TSR, YLE TV1 DISTRIBUCIJA: Ina

Od 1996. do pred sam početak Olimpijskih igara u Beijingu, Zhao Liang snimao je “peticionare”, ljude koji iz svih dijelova Kine dolaze u glavni grad da bi se požalili, predali peticiju protiv neke nepravde lokalnih vlasti. Procesi (kafkijanski čak više od Kafkinih) traju neodređeno dugo, papirići s potvrdama se gomilaju, a peticionari stvaraju svoj svijet, čitavo naselje u blizini južnoga beijinškog kolodvora, nedaleko od ureda za pritužbe. Seljaci izbačeni sa zemlje, radnici propalih tvornica, obitelji poginulih rudara koje nisu dobile odštetu, kooperanti koji nisu dobili naknadu – niti jedna žrtva ubrzanog kineskog razvoja po svaku cijenu ne nedostaje. A ne nedostaju ni nasilnici koje lokalne vlasti šalju za njima ne bi li spriječili žalbe i koji pritom ne prezaju od otvorenog fizičkog nasilja. Ne nedostaje ni birokratski “zamak”, utvrda formalno slobodnog i narodnog poretka čiji je jedini zadatak da se nikada ništa ne riješi. 
Najfantastičnije i možda najnevjerojatnije jest to da je, usprkos bijedi, usprkos nasilju, usprkos krajnje nehumanim uvjetima života i tretmanu vlasti, većina intervjuiranih u filmu i dalje odlučna da svoj “slučaj” iznesu, da dobiju “pravdu”, da se nešto promijeni. Na trenutke mučan, na trenutke možda i etički upitan, na trenutke iznimno hrabar, na trenutke patetičan, ovaj film kao rijetko koji progovara o mračnoj, drugoj strani velike i moćne Kine u usponu. 
No ne samo o tome. Prisjetimo li se primjerice Kreljina “Papirnata rata” – ili jednostavno pročitavši dnevne novine – ne možemo ne zapitati se je li i koliko “kod nas” uistinu drugačije.

ZEC NA BERLINSKI

KRÓLIK PO BERLIŃSKU
10.12. ČETVRTAK 20:00 H
2009; Poljska/Njemačka; 50’


REŽIJA: Bartek Konopka SCENARIJ: Piotr Rosołowski, Bartek Konopka FOTOGRAFIJA: Piotr Rosołowski MONTAŽA: Mateusz Romaszkan PRODUKCIJA: MS Films DISTRIBUCIJA: Deckert Distribution

Životinjski je svijet često služio kao ogledalo ljudskim društvima, kao neka vrsta svijeta s dodanom moralnom poukom. “Zec na berlinski” Barteka Konopke obrće tu perspektivu i ljudi postaju likovi u pričama koje kazivaju životinje.
Mjesto: Potsdamer Platz u Berlinu; vrijeme: početak šezdesetih do kraja osamdesetih; radnja: zečevi osvajaju središte grada.
Ljudska će pak vrsta reći da je to povijest Hladnog rata ili gradnja Berlinskog zida ili policijski režim jednog socijalističkog društva koje vlastitim građanima ne dozvoljava slobodu kretanja. 
Pratimo dakle neobičnu pripovijest berlinskih zečeva i njihovu okupaciju centra grada, ispražnjenog od ljudi. I taman kad smo pomislili da je došlo vrijeme da zečevi naprave skok u evoluciji, 1989. godine u njihov se život upliću nestrpljivi ljudi… 
“Zec na berlinski” je nomiran za nagradu Oscar u 2009. godini.

THE YES MEN POPRAVLJAJU SVIJET

THE YES MEN FIX THE WORLD
10.12. ČETVRTAK 21:00 H
2009; SAD; 87’

REŽIJA: Andy Bichlbaum, Mike Bonanno SCENARIJ: Andy Bichlbaum, Mike Bonanno FOTOGRAFIJA: Raul Barcelona, Sarah Price MONTAŽA: April Merl; PRODUKCIJA: The Yes Men DISTRIBUCIJA: Rezo Films

Nekoć je bilo dovoljno prokazati diskrepanciju između istaknutih društvenih ciljeva i postignutih rezultata, diskrepanciju između ideologije i stvarnosti, pa da vladajući sistem zapadne u krizu, makar onu vlastita opravdanja. S društvom spektakla, u kojem je informacija postala roba važnija od materijalnih proizvoda klasičnih grana industrije, činilo se da je društvena laž samo dobila na snazi utoliko što su je mediji razvikali do posljednjeg kutka Zemlje.
 Istina ne boli, ona košta. Barem one koji zarađuju na laži. I to je način da se potakne promjena, poručuju nam Andy Bichlbaum i Mike Bonanno, američki dvojac poznatiji kao The Yes Men. Svojim subverzivnim medijskim aktivizmom oni sistem udaraju gdje je najranjiviji, u mrežama globaliziranih medija, gdje i najbezazlenija vijest može polučiti katastrofalne trenutačne gubitke na burzi.
Yesmenovci u ovom filmu popravljaju svijet pokazujući svoje akcije oko obeštećivanja žrtava udesa kemijske industrije u Indiji ili oko uragana Katrina te korporativnih pseudoodgovora na posljedice katastrofe, da bi poentirali nedavnim krivotvorenim izdanjem New York Timesa, novinama u kojima pišu vijesti za koje bi se svi morali boriti da postanu stvarne, koliko god se činile neostvarivima.

LEPTIRI NEMAJU SJEĆANJA

WALANG ALAALA ANG MGA PARU-PARO
11.12. PETAK 18:00 H
2009; Filipini/Koreja; 56’

REŽIJA: Lav Diaz PRODUKCIJA: Jeonju International Film Festival

Na malom otoku udaljenom od središnjeg filipinskog otočja život je težak, posebno otkako je međunarodna kompanija zatvorila rudnik zlata. Kontradiktorna priroda napretka dovela je do ekološke katastrofe, a filipinsko društvo teško se nosi s time.
 Ferding, Santos i Willy ne rade ništa osim što piju i prisjećaju se vremena kada je rudnik radio, kada su svi bili imućni, kada je život bio lak. Prošlo vrijeme njihova je sadašnjost. Kći jednog od direktora rudnika, Kanađanka filipinskog podrijetla, pojavljuje se nakon više od deset godina s fotoaparatom koji ne ispušta iz ruke, mobitelom koji nema signala i gotovo nasilnom željom za druženjem s nekadašnjim dječjim prijateljima. Potraga za prošlim vremenom njezina je opsesija. Prošlo vrijeme trojice muškaraca stvarno je, iako bi (možda) bilo bolje da ga nema, njezino prošlo vrijeme ne postoji, iako bi (možda) bilo bolje da ga ima. Sukob dvaju (traženja) prošlih vremena sukob je svih suprotnosti filipinskog društva koji neizbježno završava u (anti)klimaksu. “Leptiri” nisu najkraći Diazov film (prošlogodišnji “Purgatorij” traje samo 16 minuta), ali svaki kratki film majstora esktremno dugih filmova posebna je prigoda.

POSLJEDNJI PODVIG DIVERZANTA OBLAKA
 
11.12. PETAK 19:00 H
1978; Hrvatska; 108’

REŽIJA: Vatroslav Mimica SCENARIJ: Vatroslav Mimica FOTOGRAFIJA: Božidar Nikolić MONTAŽA: Vuksan Lukovac ULOGE: Pavle Vujisić, Slavica Jukić, Miki Manojlović, Ratko Buljan, Ivica Pajer, Ratko Hercigonja, Jagoda Kaloper, Martina Nemet PRODUKCIJA: Jadran film, Croatia film

Stari komunist Josip Crnković zvan Oblak, nekadašnji španjolski borac i sudionik partizanskog pokreta, dolazi u sukob s razmaženom nogometnom zvijezdom Slikom i njegovim menadžerom. Uskoro počinje primati prijetnje da će njegova stara kućica, u kojoj živi sa suprugom, biti srušena, a da će na njenu mjestu biti izgrađen neboder. Oblak, koji je sve više razočaran tržišnim smjerom u kojem se kreće socijalističko društvo za koje se borio, odluči se suprotstaviti moćnicima…
Iz današnje perspektive, film snimljen krajem sedamdesetih može se lako svrstati unutar tada izraženog trenda kojega je možda najpoznatiji primjer Hadžićev “Novinar”. Propitivanje društvene stvarnosti, razotkrivanje problema ispod javno proklamiranog “savršenog” društva, kritika birokratskih i tehnomenadžerskih tendencija, ukazivanje na krutost i monolitnost partijskih dogmi, prvi put nakon Drugog svjetskog rata ozbiljno, javno, jasno i glasno postavljeno pitanje “zar smo se za to borili?” – sve je to više ili manje, decidirano ili natuknuto, prisutno i u “Oblaku”.
 Međutim, ono što ga čini specifičnim nije samo pitanje socijalizma, nije samo pitanje (izdaje) revolucije, nije na kraju krajeva ni samo pitanje “malog čovjeka” u borbi protiv sistema. Mimica progovara o onome o čemu je Marcuse pisao – kako se sloboda, slobodno društvo slobodnih pojedinaca (ili makar njihovo obećanje), ako nema stalnog angažmana, ako se odlučivanje prepušta drugima (“demokratski izabranim predstavnicima” ili “avangardi radničke klase”, sasvim je svejedno), nužno pretvara u uhodanu, konformističku neslobodu koja na kraju uvijek vodi samo i jedino do propasti. I slobode, i društva, i pojedinca.

JERICHOW
11.12. PETAK 21:00 H
2008; Njemačka; 93’

REŽIJA: Christian Petzold SCENARIJ: Christian Petzold FOTOGRAFIJA: Hans Fromm MONTAŽA: Bettina Böhler ULOGE: Benno Fürmann, Nina Hoss, Hilmi Sözer PRODUKCIJA: Schramm Film Koerner & Weber DISTRIBUCIJA: Piffl Medien

Tijekom posljednjeg desetljeća u Njemačkoj se posebno ističe grupa redatelja koju se skupno naziva tzv. Berlinskom školom. Uza sve autorske razlike, povezuje ih određena oporost i poetičnost filmskog izričaja koja se i od domaće, njemačke mainstream kinematografije razlikuje toliko da redatelji kao što su Angela Schanelec, Thomas Arslan, Ulrich Köhler ili Christian Petzold tek marginalno uživaju zasluženi status u vlastitoj sredini, pobirući pohvale uglavnom internacionalne kritike i na festivalima.
“Jerichow” Christiana Petzolda posljednji je u nizu njegovih filmova koji za predložak uzimaju neki od poznatih sižea iz povijesti filma. U “Jerichowu”, gdje Petzold iznova surađuje s Harunom Farockim kao savjetnikom za dramaturgiju, radi se o adaptaciji romana Jamesa M. Caina “Poštar uvijek zvoni dvaput”.
Poznatu priču o ljubavnom trokutu i umorstvu redatelj smješta u njemačku provinciju na Istoku, u današnje vrijeme. Thomas, koji se u Jerichow vraća iz vojne misije u Afganistanu, susreće Alija, poduzetnika koji vodi turske zalogajnice po selima. A sreće i Lauru, Alijevu suprugu, u koju se u hipu zaljubljuje.
Petzold s jedne strane snima fantomska djela, tj. naslove što žive od kompleksnog dijaloga s vlastitim filmskim predloškom koji ih opsjeda kao sablast, no s druge su strane Petzoldovi filmovi izvrstan primjer kako se još uvijek može filmski dokumentirati sva zakučastost suvremenog života, i to na mikrorazini. Slično Farockom, koji u svojim dokumentarističkim montažama život u kapitalističkom okruženju izlaže nenametljivo i precizno na razini sitnih gesti, i kod Petzolda je riječ ponajprije o jednoj estetici sa zadrškom, ali s tim pogubnijim naknadnim učinkom.

DVOSTRUKA IGRA

DOUBLE TAKE
12.12. SUBOTA 18:00 H
2009; Belgija; 79’

REŽIJA: Johan Grimonprez SCENARIJ: Tom McCarthy, Johan Grimonprez MONTAŽA: Dieter Diependaele, Tyler Hubby PRODUKCIJA: Zapomatik DISTRIBUCIJA: UMedia

“Dvostruka igra” je film-montaža o povijesnom trenutku u kojemu se čini da na svijetu postoji mjesto samo za jedno – za jedan politički sistem, medij, priču, osobu ili vrstu. Ili, kako se kaže u filmu: ako sretneš svog dvojnika, ubij ga. Za belgijskog redatelja Johana Grimonpreza, koji se proslavio prijašnjim filmom “dial H-I-S-T-O-R-Y”, taj se trenutak veže uz snimanje “Ptica” 1962. godine. Alfred Hitchcock za njega postaje simptomom jedne historijske epohe koja zagovara čiste identitete i sređene račune, a ima posla isključivo sa zlokobnim dvojnicima koji se miješaju u veliku planetarnu igru skrivača i ne dopuštaju da ona ikada prestane.
Amerikanci istiskuju Ruse, televizija istiskuje film, reklame nadomještaju život – to su samo neke od igara koje Grimonprez uprizoruje u svojem filmu nadovezujući se na jednu Borgesovu priču o Hitchcocku, ali i na priču engleskog pisca Toma McCarthyja čiji je roman “Ostatak” nedavno preveden na hrvatski.
Kao i u slučaju s “dial H-I-S-T-O-R-Y”, Grimonprez je ostvario fascinantnu meditaciju o prirodi medija u doba njihove globalne ekstenzije, duhovito ističući moment onog “na drugi pogled”, kada vam kost zastane u grlu i natjera vas da promislite gdje i kako zapravo živite.

TEZA

12.12. SUBOTA 20:00 H
2008; Etiopija/Njemačka/Francuska; 140’

REŽIJA: Haile Gerima SCENARIJ: Haile Gerima FOTOGRAFIJA: Mario Masini MONTAŽA: Haile Gerima, Loren Hankin ULOGE: Aaron Arefe, Takelech Beyene, Abiye Tedla PRODUKCIJA: Negod-Gwad Productions, Pandora Filmproduktion, Unlimited, WDR DISTRIBUCIJA: Matchfactory

Prvi afrički dugometražni igrani film (“L’Afrique sur Seine” Paulina Soumanoua Vieyrae) govori o afričkoj emigraciji. Prvi afrički film koji je stekao međunarodno priznanje (“La Noire de…” Ousmanea Sembènea) govori o afričkoj emigraciji. I “Teza” Hailea Gerime, jednoglasni dobitnik ovogodišnjeg “afričkog Oscara”, govori o afričkoj emigraciji. Ali “Teza” je film koji više nije “samo” afrički, koji više ne govori “samo” o “sukobu civilizacija”.
 Priča je naizgled pomalo sladunjavo-holivudska: nakon studija, života i rada u Njemačkoj, mladi doktor Anberber s najboljim prijateljem odlučuje se na povratak u rodnu Etiopiju gdje je upravo svrgnut Haile Selassie, u iskrenoj želji da pomogne svojoj zemlji u izgradnji novog društva. Naravno, revolucija je pojela svoju djecu – prijatelj strada, a Anberber bježi u Istočnu Njemačku, iz koje (naravno) bježi u Zapadnu u kojoj biva žrtva skinheadsa i nekako preživljava do devedesetih, kada se, s novom promjenom vlasti, ponovno vraća u domovinu. Ovaj put ideale smješta drugdje: vraća se u majčin dom, ženi obeščašćenom ženom i smiruje kao učitelj u seoskoj školi.
Ovako linearno prepričana, možda bi zaista bila verzija nedjeljno-popodnevnog obiteljskog filma. Gerima je, međutim, kroz stalno mijenjanje očišta, kroz flashbackove i “fastforwarde”, kroz slojeve i slojeve alegorija koje se polako odmotavaju, kroz slike iz sjećanja i slike iz stvarnosti, kroz življene ideale i idealizirane živote, kroz mir pejzaža i radosti zvuka, stvorio dojmljivu i pamtljivu priču o složenim temama (i tezama) komunizma, rasizma, ljubavi, moći, obitelji, revolucije, kolektivnog i individualnog pamćenja; portret jednog vremena, prostora i (ideala) jedne generacije.

Jučer je u Zagrebu i Rijeci istovremeno počeo Festival filmova o ljudskim pravima. U riječkom Art-kinu prikazani su “Nasljednici” i “Na kraju dolaze turisti”.

Danas su na programu Festivala dva iznimna ostvarenja – Iz ljubavi prema narodu i Il divo.

18:00 Iz ljubavi prema narodu – Eyal Sivan

Major S. radio je u istočnjonjemačkoj tajnoj policiji STASI više od dvadeset godina. Iz ljubavi, kako sam kaže. Ljubavi prema narodu. Povjerenje je dobro, kontrola je bolja. Ranije neobjavljeni arhivski materijali STASI-ja, osnova su ovoga filma. Materijali su to koji pokazuju poražavajuću sliku policijske države in extremo i opresivnog aparata koji je bio ovlašten da u tajnosti osigurava poredak. Željeli smo promatrati čitavu državu. Major S., nakon pada berlinskog zida, u veljači 1990. prolazi kroz svoje nekadašnje urede, sada napuštene i prazne. Nesigurnost za vlastitu budućnost, mogućnost progona ili utamničenja za njega nisu toliko poražavajući, koliko je to rušenje jednoga monstruoznog, ali i pomalo veličanstvenog sna – totalne kontrole. Nismo mogli dopustiti lijenost u tvornicama ili smeće na cesti.Glas koji čita njegove memoare, napisane u zadnjim danima službe, paralelno s padom Zida, povrh gotovo nevjerojatnih arhivskih snimaka pun je neshvaćanja, molbe za razumijevanje za sustav kojemu je odano i slijepo služio. Sustav koji je volio svoj narod do boli. Bukvalno do boli.Iako je Eyal Sivan više puta naglasio da ga bivši istočnonjemački sustav zanima prvenstveno kao model kroz koji promatra izraelsku državu, nije teško otići korak dalje (što uostalom i sam čini u prvim scenama filma) i uvidjeti da se radi o daleko univerzalnijem i na mnoge dijelove svijeta primjenjivom principu vladanja. Da se zlo režima, kako je to ustvrdio još Ionesco u tekstu povodom Staljinove smrti, ne nalazi u ekstremistima već u normalnosti mainstrema, u „običnim“ ljudima koji, istina, možda na kraju i (za)mrze, ali to uvijek čine iz ljubavi i poslušnosti.

 Trailer

20:00 Il divo – Paolo Sorrentino

Kronika političkog i životnog puta bivšeg premijera Italije, Giulia Andreottija, od 1947. kada je prvi puta ušao u Parlament do skandalâ i pada kršćanskih demokrata 44 godine kasnije za Paola Sorrentina prilika je i za preispitivanje (političke) povijesti poslijeratne Italije. Poput izvježbanoga psa tragača, Sorentino niže skandale, političke intrige, polulegalne i ilegalne aktivnosti političara sve do eksplikacije povezanosti desnice s organiziranim kriminalom i niza političkih ubojstava. Međutim, za razliku od donekle sličnoga i komercijalno uspješnijega poduhvata Michaela Moora, Il Divo je daleko bolji.Andreotti se u iznimnoj izvedbi Tonija Servilla pretvara od „tek“ jednog od imena u složenoj i često naizgled kaotičnoj talijanskoj političkoj i ekonomskoj sceni – objašnjenjem čijih protagonista film i započinje – u jednog od ključnih aktera sprege organiziranoga kriminala i politike. Mirni, pasivni, naizgled dobroćudni – ako ne i prostodušni – poznati političar prokazuje se kao opak, beskrupolozni sudionik gotovo svakog zamislivog zločina. Vještom kamerom i majstorskom rasvjetom probija se slika facijalne nepokretnosti i otkriva apsolutna sigurnost i nepokolebljivost u osvajanje i ostajanje na vlasti.Iako prikazuje čitav put u prisvajanju moći „Belzebuba“, kako su između ostaloga zvali Andreottija, Il Divo se najvećim dijelom fokusira na posljednji od njegovih mandata i proces koji se vodio protiv njega zbog povezanosti s Mafijom. Andreotti je službeno slobođen optužbi, dok je u javnosti ostalo vrlo malo sumnje u njihovu istinitost, a Sorrentino ih uopće nema. Da bi odagnao i eventualno preostale tračke, to dokazuje i završnim kadrovima kojima primjereno odzvanja glazba (kao i kroz čitav film, gotovo savršeno odabrana) hita iz 1982 „Da Da Da“.(op. titula Il divo dolazi od “Divo Giulio”, talijanskog prijevoda “Divus Iulius”, izraza kojime je opisivan Julije Cezar. “Divo” se prevodi kao “božanski”, a referira se na Cezarovu moć i navodno nezemaljsko podrijetlo)

Trailer