VIJESTI IZ IDEOLOŠKE ANTIKE: MARX – EISENSTEIN – KAPITAL
13.12. PONEDJELJAK 18:00 H
2008; Njemačka; 84’
REŽIJA: Alexander Kluge SCENARIJ: Alexander Kluge
SUDJELUJU: Oksana Bulgakova, Hans Magnus Enzensberger, Durs Grünbein, Tom Tykwer
WEB: www.kluge-alexander.de
“Odluka je pala da se snimi Kapital po scenariju Karla Marxa”, zapisuje Sergej Eisenstein u svoj dnevnik 12. listopada 1927. Još dok montira Oktobar Eisenstein se odlučuje adaptirati Marxa za kino, čime bi, vjerovao je, revolucionirao filmsku umjetnost. Metodu je Eisenstein stvarao po uzoru na Joyceova Uliksa. 80 godina poslije, Kluge i njegovi nebrojeni sugovornici komentiraju Eisensteinov monumentalni plan, Marxovu ostavštinu i sadašnjost realnog kapitalizma.
—
OPĆA CRTA
13.12. PONEDJELJAK 20:00 H
2010; Francuska; eksperimentalni; 16’
REŽIJA: Oleg Tcherny
Nakon kratkog filma Projekcija je započela (između ostalog, pobjednik zagrebačkog 25FPS-a 2007.) francuski redatelj Oleg Tcherny ponovno surađuje s poznatim talijanskim filozofom Giorgiom Agambenom. Dok je u prijašnjem slučaju Tcherny adaptirao Agambenov esej 6 najljepših minuta iz povijesti kina, u Općoj crti se radi o jednom misaonom eksperimentu iz čuvenog Galilejevog Dijaloga o dva najveća svjetska sistema.
—
VUČJE ŽDRIJELO
13.12. PONEDJELJAK 20:15 H
2009; Italija; dokumentarni; 76’
REŽIJA: Pietro Marcello SCENARIJ: Pietro Marcello FOTOGRAFIJA: Pietro Marcello MONTAŽA: Sara Fgaier
SUDJELUJU: Vincenzo Motta, Mary Monaco, Franco Leo
WEB: www.mymovies.it/laboccadellupo
NAGRADE: Berlin Film Festival 2010 – nagrada Caligari, nagrada Teddy za najbolji dokumentarni film / Torino International Festival 2009 – nagrada FIPRESCI, nagrada grada Torina
Vučje  ždrijelo, dugometražni prvijenac talijanskog redatelja Pietra Marcella posveta je jednom gradu i jednoj velikoj ljubavi. Na nagovor jedne đenoveške zaklade koja skrbi za osobe s margina društva, Marcello snima film o životu na rubovima, sličan Pasolinijevim filmovima. Širi okvir je povijest Genove kroz 20. stoljeće, ispričana u arhivskim snimkama koje bilježe transformacije jedne mediteranske luke u moderno gradsko središte. Intimni plan filma zauzima ljubavna priča Enza i Mary. Enzo, muškarčina i kriminalac, redom služi dugogodišnje zatvorske kazne. Iz njegovih pisama saznajemo da je besmrtno zaljubljen u Mary. Ništa čudno, osim toga što je Mary transseksualac/ka.

—
NEPRIJATELJI NARODA
14.12. UTORAK 18:00 H

2009; Velika Britanija/Kambodža; dokumentarni; 94’
REŽIJA: Thet Sambath, Rob Lemkin SCENARIJ: Rob Lemkin MONTAŽA: Gideon Benari
WEB: www.enemiesofthepeoplemovie.com
NAGRADE: posebna nagrada žirija, Sundance Film Festival, 2010 / najbolji film, Norwegian Documentary Festival, 2010 / najbolji dokumentarni film, Hong Kong International Film Festival, 2010 / najbolji dokumentarni film i nagrada za socijalnu pravdu, Santa Barbara International Film Festival, 2010 / velika nagrada žirija, One World Film Festival, Prag, 2010 / Top Ten Audience Award, International Documentary Festival, Amsterdam 2010 / prednominacija za Oscar za 2010.
Kambodžanski novinar Thet Sambath je u prilici da razgovara sa zamjenikom Pola Pota, zloglasnog vođe Crvenih Khmera. Tako nastaje ova moćna studija suvremene kambodžanske povijesti u prizmi osobnog traganja za vlastitom (izgubljenom) poviješću, esejistička više no didaktička; prepuna kafkijanske strepnje iako bez eksplicitnih slika sa masovnih stratišta. Ne vidimo leševe, ali krvi je u njemu više nego u najekstremnijim hororima. Samo, ova je krv skorena i teško ju je isprati.

—
FILM-SOCIJALIZAM
14.12. UTORAK 20:00 H
2010; Švicarska/Francuska; igrani; 102’
REŽIJA: Jean-Luc Godard SCENARIJ: Jean-Luc Godard FOTOGRAFIJA: Abrice Aragno, Paul Grivas
ULOGE: Catherine Tanvier, Christian Sinniger, Jean Marc Stehlé, Patti Smith, Alain Badiou
WEB: www.filmsocialisme.com
Na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, Godard (koji je ove godine nagrađen Oscarom za životno djelo) predstavio je svoj novi uradak, film pomalo začuđujućeg naslova: Film-socijalizam. Isti se sastoji od tri veća dijela koji u jedinstvenoj godarovskoj montaži slike, zvuka i teksta raspravljaju o autorovim umjetničkim i političkim preokupacijama. Lutanje Mediteranom tijekom kojeg susrećemo sve moguće i nemoguće – od Homera i Platona, preko Drugog svjetskog rata pa do interneta i Patti Smith; kao da je to Godardova intimna posveta svojem veličanstvenom Preziru. I kao što Odisejev mitski lik predstavlja jednu povijesnu prekretnicu, tako Godard u Film-socijalizmu skicira jednu moguću drukčiju budućnost.

—
JAFFA, NARANČA IZ PAKLA
15.12. SRIJEDA 18:00 H

2010; Belgija/Francuska/Njemačka/Izrael; dokumentarni; 90’
REŽIJA: Eyal Sivan  SCENARIJ: Eyal Sivan FOTOGRAFIJA: David Zarif MONTAŽA: Audrey Maurion
WEB: www.trabelsiproductions.com
NAGRADE: najbolji dokumentarni film, Filmmaker Doc Film Festival Milano, 2009 / nagrada za montažu, Solelune Palermo, 2010 / prva nagrada, Memorimage festival Reus, 2010
Jaffa je grad. Jaffa je naranča. Jaffa je brand. Jaffa je simbol. Prošlogodišnji gost HRFF-a, Eyal Sivan vodi nas kroz povijest Jaffa naranče i povijest istoimenog grada, ali prvenstveno kroz povijest propagande, marketinga i percepcije, povijest suradnje, sukoba i potencijalne zajedničke budućnosti na Bliskom istoku.

 
—
AUTOBIOGRAFIJA NICOLAEA CEAUSESCUA
15.12. SRIJEDA 20:00 H
2010; Rumunjska; dokumentarni; 180’
REŽIJA: Andrei Ujica SCENARIJ: Andrei Ujica MONTAŽA: Dana Bunescu
WEB: www.mandragorasales.com
Ujica se koristi propagandnom građom Ceausescuova režima da bi ispričao priču o jednom razdoblju, o jednom čovjeku koji je utjecao na živote mnogih drugih, o socrealizmu i realpolitici, o stvarnosti i svakodnevici… Sve što vidimo u trosatnom filmu majstorska je montaža službenog materijala koji, koliko se god trudio, nije uspio sakriti transformaciju od pokušaja da se prati zapadnjački modernizam šesdesetih do gotovo antiutopijske uniformiranosti i bijede 1980ih.

—
NITKO NIJE ČUO ZA PERZIJSKE MAČKE
16.12. ČETVRTAK 18:00 H
2009; Iran; igrani; 106’
REŽIJA: Bahman Ghobadi SCENARIJ: Bahman Ghobadi, Hossein Mortezaeiyan FOTOGRAFIJA: Turaj Mansuri MONTAŽA: Haydeh Safi-Yari
ULOGE: Negar Shaghaghi, Ashkan Koshanejad, Hamed Behdadl
WEB: www.leschatspersans-lefilm.com
NAGRADE: Cannes Film Festival 2009 – Un Certain Regard / São Paulo Film Festival 2010 – najbolji strani film / Miami Film Festival, 2010 – nagrada publike
Mnogi će se glazbenici s neskrivenim zadovoljstvom busati u prsa s pričama o svojim počecima, o borbi protiv sistema, o buntovništvu, o undergroundu… U usporedbi s Iranom gotovo sve su te njihove priče, međutim, samo dekadentne dogodovštine dokone mladeži kojoj je underground jednako daleko koliko i Lady Gaga od koncerta u Teheranu. U Iranu underground znači ili zatvor ili emigraciju. Bahman Ghobadi, pripadnik treće generacije iranskog novog vala ovim igranim filmom dokumentaristički priča o tom i takvom, pravom undergroundu.

DVOSTRUKA IGRA

DOUBLE TAKE
12.12. SUBOTA 18:00 H
2009; Belgija; 79’
REŽIJA: Johan Grimonprez SCENARIJ: Tom McCarthy, Johan Grimonprez MONTAŽA: Dieter Diependaele, Tyler Hubby PRODUKCIJA: Zapomatik DISTRIBUCIJA: UMedia

“Dvostruka igra” je film-montaža o povijesnom trenutku u kojemu se čini da na svijetu postoji mjesto samo za jedno – za jedan politički sistem, medij, priču, osobu ili vrstu. Ili, kako se kaže u filmu: ako sretneš svog dvojnika, ubij ga. Za belgijskog redatelja Johana Grimonpreza, koji se proslavio prijašnjim filmom “dial H-I-S-T-O-R-Y”, taj se trenutak veže uz snimanje “Ptica” 1962. godine. Alfred Hitchcock za njega postaje simptomom jedne historijske epohe koja zagovara čiste identitete i sređene račune, a ima posla isključivo sa zlokobnim dvojnicima koji se miješaju u veliku planetarnu igru skrivača i ne dopuštaju da ona ikada prestane.
Amerikanci istiskuju Ruse, televizija istiskuje film, reklame nadomještaju život – to su samo neke od igara koje Grimonprez uprizoruje u svojem filmu nadovezujući se na jednu Borgesovu priču o Hitchcocku, ali i na priču engleskog pisca Toma McCarthyja čiji je roman “Ostatak” nedavno preveden na hrvatski.
Kao i u slučaju s “dial H-I-S-T-O-R-Y”, Grimonprez je ostvario fascinantnu meditaciju o prirodi medija u doba njihove globalne ekstenzije, duhovito ističući moment onog “na drugi pogled”, kada vam kost zastane u grlu i natjera vas da promislite gdje i kako zapravo živite.

TEZA
12.12. SUBOTA 20:00 H
2008; Etiopija/Njemačka/Francuska; 140’
REŽIJA: Haile Gerima SCENARIJ: Haile Gerima FOTOGRAFIJA: Mario Masini MONTAŽA: Haile Gerima, Loren Hankin ULOGE: Aaron Arefe, Takelech Beyene, Abiye Tedla PRODUKCIJA: Negod-Gwad Productions, Pandora Filmproduktion, Unlimited, WDR DISTRIBUCIJA: Matchfactory

Prvi afrički dugometražni igrani film (“L’Afrique sur Seine” Paulina Soumanoua Vieyrae) govori o afričkoj emigraciji. Prvi afrički film koji je stekao međunarodno priznanje (“La Noire de…” Ousmanea Sembènea) govori o afričkoj emigraciji. I “Teza” Hailea Gerime, jednoglasni dobitnik ovogodišnjeg “afričkog Oscara”, govori o afričkoj emigraciji. Ali “Teza” je film koji više nije “samo” afrički, koji više ne govori “samo” o “sukobu civilizacija”.
Priča je naizgled pomalo sladunjavo-holivudska: nakon studija, života i rada u Njemačkoj, mladi doktor Anberber s najboljim prijateljem odlučuje se na povratak u rodnu Etiopiju gdje je upravo svrgnut Haile Selassie, u iskrenoj želji da pomogne svojoj zemlji u izgradnji novog društva. Naravno, revolucija je pojela svoju djecu – prijatelj strada, a Anberber bježi u Istočnu Njemačku, iz koje (naravno) bježi u Zapadnu u kojoj biva žrtva skinheadsa i nekako preživljava do devedesetih, kada se, s novom promjenom vlasti, ponovno vraća u domovinu. Ovaj put ideale smješta drugdje: vraća se u majčin dom, ženi obeščašćenom ženom i smiruje kao učitelj u seoskoj školi.
Ovako linearno prepričana, možda bi zaista bila verzija nedjeljno-popodnevnog obiteljskog filma. Gerima je, međutim, kroz stalno mijenjanje očišta, kroz flashbackove i “fastforwarde”, kroz slojeve i slojeve alegorija koje se polako odmotavaju, kroz slike iz sjećanja i slike iz stvarnosti, kroz življene ideale i idealizirane živote, kroz mir pejzaža i radosti zvuka, stvorio dojmljivu i pamtljivu priču o složenim temama (i tezama) komunizma, rasizma, ljubavi, moći, obitelji, revolucije, kolektivnog i individualnog pamćenja; portret jednog vremena, prostora i (ideala) jedne generacije.

LEPTIRI NEMAJU SJEĆANJA
WALANG ALAALA ANG MGA PARU-PARO
11.12. PETAK 18:00 H
2009; Filipini/Koreja; 56’


REŽIJA: Lav Diaz PRODUKCIJA: Jeonju International Film Festival

Na malom otoku udaljenom od središnjeg filipinskog otočja život je težak, posebno otkako je međunarodna kompanija zatvorila rudnik zlata. Kontradiktorna priroda napretka dovela je do ekološke katastrofe, a filipinsko društvo teško se nosi s time.
 Ferding, Santos i Willy ne rade ništa osim što piju i prisjećaju se vremena kada je rudnik radio, kada su svi bili imućni, kada je život bio lak. Prošlo vrijeme njihova je sadašnjost. Kći jednog od direktora rudnika, Kanađanka filipinskog podrijetla, pojavljuje se nakon više od deset godina s fotoaparatom koji ne ispušta iz ruke, mobitelom koji nema signala i gotovo nasilnom željom za druženjem s nekadašnjim dječjim prijateljima. Potraga za prošlim vremenom njezina je opsesija. Prošlo vrijeme trojice muškaraca stvarno je, iako bi (možda) bilo bolje da ga nema, njezino prošlo vrijeme ne postoji, iako bi (možda) bilo bolje da ga ima. Sukob dvaju (traženja) prošlih vremena sukob je svih suprotnosti filipinskog društva koji neizbježno završava u (anti)klimaksu. “Leptiri” nisu najkraći Diazov film (prošlogodišnji “Purgatorij” traje samo 16 minuta), ali svaki kratki film majstora esktremno dugih filmova posebna je prigoda.

POSLJEDNJI PODVIG DIVERZANTA OBLAKA
11.12. PETAK 19:00 H
1978; Hrvatska; 108’

REŽIJA: Vatroslav Mimica SCENARIJ: Vatroslav Mimica FOTOGRAFIJA: Božidar Nikolić MONTAŽA: Vuksan Lukovac ULOGE: Pavle Vujisić, Slavica Jukić, Miki Manojlović, Ratko Buljan, Ivica Pajer, Ratko Hercigonja, Jagoda Kaloper, Martina Nemet PRODUKCIJA: Jadran film, Croatia film



Stari komunist Josip Crnković zvan Oblak, nekadašnji španjolski borac i sudionik partizanskog pokreta, dolazi u sukob s razmaženom nogometnom zvijezdom Slikom i njegovim menadžerom. Uskoro počinje primati prijetnje da će njegova stara kućica, u kojoj živi sa suprugom, biti srušena, a da će na njenu mjestu biti izgrađen neboder. Oblak, koji je sve više razočaran tržišnim smjerom u kojem se kreće socijalističko društvo za koje se borio, odluči se suprotstaviti moćnicima…


Iz današnje perspektive, film snimljen krajem sedamdesetih može se lako svrstati unutar tada izraženog trenda kojega je možda najpoznatiji primjer Hadžićev “Novinar”. Propitivanje društvene stvarnosti, razotkrivanje problema ispod javno proklamiranog “savršenog” društva, kritika birokratskih i tehnomenadžerskih tendencija, ukazivanje na krutost i monolitnost partijskih dogmi, prvi put nakon Drugog svjetskog rata ozbiljno, javno, jasno i glasno postavljeno pitanje “zar smo se za to borili?” – sve je to više ili manje, decidirano ili natuknuto, prisutno i u “Oblaku”.

Međutim, ono što ga čini specifičnim nije samo pitanje socijalizma, nije samo pitanje (izdaje) revolucije, nije na kraju krajeva ni samo pitanje “malog čovjeka” u borbi protiv sistema. Mimica progovara o onome o čemu je Marcuse pisao – kako se sloboda, slobodno društvo slobodnih pojedinaca (ili makar njihovo obećanje), ako nema stalnog angažmana, ako se odlučivanje prepušta drugima (“demokratski izabranim predstavnicima” ili “avangardi radničke klase”, sasvim je svejedno), nužno pretvara u uhodanu, konformističku neslobodu koja na kraju uvijek vodi samo i jedino do propasti. I slobode, i društva, i pojedinca.

JERICHOW
11.12. PETAK 21:00 H
2008; Njemačka; 93’

REŽIJA: Christian Petzold SCENARIJ: Christian Petzold FOTOGRAFIJA: Hans Fromm MONTAŽA: Bettina Böhler ULOGE: Benno Fürmann, Nina Hoss, Hilmi Sözer PRODUKCIJA: Schramm Film Koerner & Weber DISTRIBUCIJA: Piffl Medien

Tijekom posljednjeg desetljeća u Njemačkoj se posebno ističe grupa redatelja koju se skupno naziva tzv. Berlinskom školom. Uza sve autorske razlike, povezuje ih određena oporost i poetičnost filmskog izričaja koja se i od domaće, njemačke mainstream kinematografije razlikuje toliko da redatelji kao što su Angela Schanelec, Thomas Arslan, Ulrich Köhler ili Christian Petzold tek marginalno uživaju zasluženi status u vlastitoj sredini, pobirući pohvale uglavnom internacionalne kritike i na festivalima.
“Jerichow” Christiana Petzolda posljednji je u nizu njegovih filmova koji za predložak uzimaju neki od poznatih sižea iz povijesti filma. U “Jerichowu”, gdje Petzold iznova surađuje s Harunom Farockim kao savjetnikom za dramaturgiju, radi se o adaptaciji romana Jamesa M. Caina “Poštar uvijek zvoni dvaput”.

Poznatu priču o ljubavnom trokutu i umorstvu redatelj smješta u njemačku provinciju na Istoku, u današnje vrijeme. Thomas, koji se u Jerichow vraća iz vojne misije u Afganistanu, susreće Alija, poduzetnika koji vodi turske zalogajnice po selima. A sreće i Lauru, Alijevu suprugu, u koju se u hipu zaljubljuje.

Petzold s jedne strane snima fantomska djela, tj. naslove što žive od kompleksnog dijaloga s vlastitim filmskim predloškom koji ih opsjeda kao sablast, no s druge su strane Petzoldovi filmovi izvrstan primjer kako se još uvijek može filmski dokumentirati sva zakučastost suvremenog života, i to na mikrorazini. Slično Farockom, koji u svojim dokumentarističkim montažama život u kapitalističkom okruženju izlaže nenametljivo i precizno na razini sitnih gesti, i kod Petzolda je riječ ponajprije o jednoj estetici sa zadrškom, ali s tim pogubnijim naknadnim učinkom.

ZEC NA BERLINSKI
KRÓLIK PO BERLIŃSKU
10.12. ČETVRTAK 20:00 H
2009; Poljska/Njemačka; 50’

REŽIJA: Bartek Konopka SCENARIJ: Piotr Rosołowski, Bartek Konopka FOTOGRAFIJA: Piotr Rosołowski MONTAŽA: Mateusz Romaszkan PRODUKCIJA: MS Films DISTRIBUCIJA: Deckert Distribution

Životinjski je svijet često služio kao ogledalo ljudskim društvima, kao neka vrsta svijeta s dodanom moralnom poukom. “Zec na berlinski” Barteka Konopke obrće tu perspektivu i ljudi postaju likovi u pričama koje kazivaju životinje.

Mjesto: Potsdamer Platz u Berlinu; vrijeme: početak šezdesetih do kraja osamdesetih; radnja: zečevi osvajaju središte grada.

Ljudska će pak vrsta reći da je to povijest Hladnog rata ili gradnja Berlinskog zida ili policijski režim jednog socijalističkog društva koje vlastitim građanima ne dozvoljava slobodu kretanja.
Pratimo dakle neobičnu pripovijest berlinskih zečeva i njihovu okupaciju centra grada, ispražnjenog od ljudi. I taman kad smo pomislili da je došlo vrijeme da zečevi naprave skok u evoluciji, 1989. godine u njihov se život upliću nestrpljivi ljudi …

“Zec na berlinski” je nomiran za nagradu Oscar u 2009. godini.

THE YES MEN POPRAVLJAJU SVIJET
THE YES MEN FIX THE WORLD
10.12. ČETVRTAK 21:00 H
2009; SAD; 87’

REŽIJA: Andy Bichlbaum, Mike Bonanno SCENARIJ: Andy Bichlbaum, Mike Bonanno FOTOGRAFIJA: Raul Barcelona, Sarah Price MONTAŽA: April Merl; PRODUKCIJA: The Yes Men DISTRIBUCIJA: Rezo Films

Nekoć je bilo dovoljno prokazati diskrepanciju između istaknutih društvenih ciljeva i postignutih rezultata, diskrepanciju između ideologije i stvarnosti, pa da vladajući sistem zapadne u krizu, makar onu vlastita opravdanja. S društvom spektakla, u kojem je informacija postala roba važnija od materijalnih proizvoda klasičnih grana industrije, činilo se da je društvena laž samo dobila na snazi utoliko što su je mediji razvikali do posljednjeg kutka Zemlje.


Istina ne boli, ona košta. Barem one koji zarađuju na laži. I to je način da se potakne promjena, poručuju nam Andy Bichlbaum i Mike Bonanno, američki dvojac poznatiji kao The Yes Men. Svojim subverzivnim medijskim aktivizmom oni sistem udaraju gdje je najranjiviji, u mrežama globaliziranih medija, gdje i najbezazlenija vijest može polučiti katastrofalne trenutačne gubitke na burzi.

Yesmenovci u ovom filmu popravljaju svijet pokazujući svoje akcije oko obeštećivanja žrtava udesa kemijske industrije u Indiji ili oko uragana Katrina te korporativnih pseudoodgovora na posljedice katastrofe, da bi poentirali nedavnim krivotvorenim izdanjem New York Timesa, novinama u kojima pišu vijesti za koje bi se svi morali boriti da postanu stvarne, koliko god se činile neostvarivima.

SELO JEDNOG ČOVJEKA
SEMAAN BIL DAY’IA


09.12. SRIJEDA 19:00 H
2008; Libanon; 86’


REŽIJA: Simon El Habre SCENARIJ: Simon El Habre FOTOGRAFIJA: Bassem Fayad, Marc Karam MONTAŽA: Simon El Habre PRODUKCIJA: Beirut DC

Jedan od zapaženijih dokumentaraca ove godine prikazuje život naoko stran i nerazumljiv, sve dok se ne prisjetimo da je život u stilu “jedan čovjek, jedno selo” realnost nastala u jugoslavenskim ratovima 90-ih.
Redatelj tijekom godine dana snima život svog strica Semaana koji se odlučio na povratak u rodno selo, negdje u libanonskom gorju. Usamljenički život prekinut je rijetkim posjetima rodbine i bivših sumještana koji dolaze u poljske radove. No, više od dokumentiranja svakidašnjice životnog stila koji sve brže nestaje i koji je po sebi neka vrsta kurioziteta, Simona El Habrea zanima želja koja je njegova strica nagnala da se vrati.


A jednom kad se ta neizrečena želja ili potreba izgovori, shvaćamo da se ne radi o intimističkoj obiteljskoj kronici niti o izricanju istine o bolnome građanskom ratu koji je uništio zemlju i narode, već o ljepoti toga da se ustraje uprkos svemu.

ŽALBA

SHANGFANG


09.12. SRIJEDA 21:00 H
2009; Kina/Švicarska/Velika Britanija/Francuska/Belgija/Finska; 123’

REŽIJA: Zhao Liang SCENARIJ: Zhao Liang FOTOGRAFIJA: Zhao Liang MONTAŽA: Shun Zi, Bruno Barwise PRODUKCIJA: Shadows, Arte, BBC Storyville, CNC, Ina DPE, RTBF, TSR, YLE TV1 DISTRIBUCIJA: Ina

Od 1996. do pred sam početak Olimpijskih igara u Beijingu, Zhao Liang snimao je “peticionare”, ljude koji iz svih dijelova Kine dolaze u glavni grad da bi se požalili, predali peticiju protiv neke nepravde lokalnih vlasti. Procesi (kafkijanski čak više od Kafkinih) traju neodređeno dugo, papirići s potvrdama se gomilaju, a peticionari stvaraju svoj svijet, čitavo naselje u blizini južnoga beijinškog kolodvora, nedaleko od ureda za pritužbe. Seljaci izbačeni sa zemlje, radnici propalih tvornica, obitelji poginulih rudara koje nisu dobile odštetu, kooperanti koji nisu dobili naknadu – niti jedna žrtva ubrzanog kineskog razvoja po svaku cijenu ne nedostaje. A ne nedostaju ni nasilnici koje lokalne vlasti šalju za njima ne bi li spriječili žalbe i koji pritom ne prezaju od otvorenog fizičkog nasilja. Ne nedostaje ni birokratski “zamak”, utvrda formalno slobodnog i narodnog poretka čiji je jedini zadatak da se nikada ništa ne riješi.

Najfantastičnije i možda najnevjerojatnije jest to da je, usprkos bijedi, usprkos nasilju, usprkos krajnje nehumanim uvjetima života i tretmanu vlasti, većina intervjuiranih u filmu i dalje odlučna da svoj “slučaj” iznesu, da dobiju “pravdu”, da se nešto promijeni. Na trenutke mučan, na trenutke možda i etički upitan, na trenutke iznimno hrabar, na trenutke patetičan, ovaj film kao rijetko koji progovara o mračnoj, drugoj strani velike i moćne Kine u usponu.
No ne samo o tome. Prisjetimo li se primjerice Kreljina “Papirnata rata” – ili jednostavno pročitavši dnevne novine – ne možemo ne zapitati se je li i koliko “kod nas” uistinu drugačije.

Projekcijom filma “Bijeli materijal” (White material, Claire Denis) danas u 20 sati počinje riječki segment 7. Festivala filmova o ljudskim pravima.
Ulaz na sve projekcije je slobodan.
Organizatori Filmaktiv Multimedijalni institut i Udruženje za razvoj kulture
2009; Francuska; 100’
REŽIJA: Claire Denis SCENARIJ: Claire Denis, Marie N’Diaye FOTOGRAFIJA: Yves Cape MONTAŽA: Guy Lecorne ULOGE: Isabelle 
Huppert, Isaach De Bankolé, Christopher Lambert, Nicolas Duvauchelle, William Nadylam, Ali Barkai PRODUKCIJA: Why Not Productions DISTRIBUCIJA: Wild Bunch Distribution

Iako među najmanje citiranima, scene susreta i razgovora kapetana Willarda i njegovih suputnika s francuskim “kolonijalistima” u “Apokalipsi danas” među najsnažnijim su Coppolinim komentarima o odnosu Indokine i Zapada. Ali i o odnosima unutar obitelji. O odnosima među “starosjediocima” i “došljacima”. O odnosima koji imaju dugu zajedničku prošlost i o odnosima koji imaju burnu i nasilnu sadašnjost. O odnosima koji se upravo radikalno i nepovratno transformiraju. O odnosima koji nikada više neće biti isti. Zamislite taj segment, tu priču prebačenu u Afriku, zamislite da nema Willarda već samo francuske obitelji i zamislite da je glava obitelji žena. Ostavite u njoj sve probleme koje je obitelj de Marais otvorila i dodajte nekoliko novih. To je izlazna situacija “Bijelog materijala” (pejorativnog, uvredljivog termina koji označava bijelce u Africi početkom ovog milenija).

Obitelj de Vials plantažeri su kave, no, kao i de Maraisi kod Coppole, daleko su od idilične obitelji i zapravo su u stanju raspada. Ali u raspadu je i sve oko njih: građanski je rat, zapravo kaotično stanje koje proizvode i održavaju lokalni gospodari rata. Kolaps je društvenog sustava u kojem se djeca izravno iz zatvorenih škola regrutiraju u okrutne ubojice, u kojem se lokalni moćnici pouzdaju u svoje male plaćeničke vojske ne bi li zaštitili sumnjivo stečenu, nekada bjelačku, imovinu, i u kojem, kako se uz reggae stalno čuje na radiju, “pobunjenici dolaze” (ili to, po tko zna koji put, “barbari” dolaze?).

Claire Denise stvorila je hektički snažan, višestruko provokativan i povremeno mučan film o rasnoj i obiteljskoj dinamici, o pitanju pripadanja i izgubljenosti koji istovremeno frustrira i prosvjetljuje.